Preduskršnji izlet trebao je biti vožnja šumama oko Dragonožca, htjeli smo se provozati, urlati šumom i krasti drva. Međutim Krkanski mentalitet nas je ipak skrenuo sa spomenutog puta i odveo u bespuća prema Kupi.
Sličnu rutu smo već odvozili prije nepunih godinu dana. Taj put smo doživjeli i preživjeli napad sjekirom lokalnog idiota u okolici Pisarovine. Poučeni prijašnjim iskustvom na put smo ponijeli nekoliko noševa i tupu sjekiru. Pa da vidimo sad...
Čim smo se izvukli iz obruča zagrebačkih sela popili smo kavicu kod masne i mrzovoljne konobarice blatno betonskog kafe bara i odlučili promjenit prvotni plan. Idemo u Gudce.
Sale tamo ima jednog Predraga Raosa koji prevodi knjige za glupe s engleskog na naš bogati jezik a nedavno se iz grada preselio na selo.
Pijuckamo pivu, malo filozofiramo o uzgoju bilja i muzici Septice, njuškamo oko boca pića iz 80ih i nakon par viceva nastavljamo makadamom koji vodi iz sela u šumu.
Šumski putevi su prejebeni, mahom vode po vrhovima brega, nema puno uzbrdica a nizbrdice su dugačke i blage tako da traju i traju.. Da se uhvatit 50tak kmh.
Podosta skrivenih vikendica po šumi donose i podosta starih špahera i frižidera odbačenih u šumu, nema čak ni cigana da počupaju dragocjeni bakar iz njih. Ovim putem ih pozivam jer ih čeka pravo malo bogatstvo. Živila ekološka svijest tih vikendaša kojima bi ja osobno, što iz zavisti na vikendicama što iz eko motiva bagerom sravnio zdanja za kaznu.
Imali smo i pravu malu gozbu na jednoj od šumskih osmatračnica, luk, slanina, sir i vrhnje imalo je tako dobar okus na šumskom zraku. Prava Krkanska žderačina.
Drvo je pravi biznis za ove krajeve, gdje god pogledaš gomila drva stoji naslagana na desetke metara uz cestu. Također i novogodišnji borići. Cijele plantaže su u pripremi za blagdane i sad znam da djed mraz dolazi iz vukomerečkih gorica, nekoliko sam ih i vidio na svoje oči.
Vraćamo se na asvalt, sela su super. Mahom drvene kuće, neke u boljem neke u lošijem stanju, naseljene ili ljudima ili životinjama. Već sam se vidio kao ponosni vlasnike tako nekog zdanja, dolazim svaki vikend i majstorišem, obnavljam, pečem roštilj i mamim lokalne djevojke u svoje ralje...
Izvolte gosti, dođ'te na moje imanje, da vam čiko nešto da...
Lijepa sela u svom kreativnom neredu mame svojim šatmom i mirismom gnoja.
Opatija ali bez Žuži Jelinek i ostarjelih šupaka u konzervativnim ferijen odjelcima.
Ovako se gradi moderna tradicionalna kuća...
...a ovo je stanovnik jedne zapuštene kuće.
Nezaobilazni partizani koji su istjerali okupatora. 3:2 za partizane u produžetcima.
Pokupsko je manje nego sam ga zamišljao, par kafića, konzum, pumpa i crkva u centru, jedna glavna cesta i ostatak kuća razbacane po brežuljcima. Svi su prijatni i dobro raspoloženi, ipak neka sjekire, možda je varka. Tu malo odmaramo uz pivce i novine, Kupa je na par minuta nizbrdo tako da smo si uzeli vremena.
Zvona iz crkve su izložena uz cestu, crkvu su vjerovatno raketirali i zapalili razbojnici bratskog naroda, kolika se temperatura razvila može se procjeniti po tome kako su se zvona rastalila u tom "crkvenom" paklu.
Kupa je baš lijepa, neznam ima li slapova kao na Mrežnici, bar na tom dijelu ih nije bilo. Sigurno ću se vratiti i istražiti i to. Treba samo bit svjesan da možda ima mina iako table nije bilo nigdje razbojnicima nije za vjerovati...
Čeka iz domovinskog rata kao podsjetnik na neka nemirnija vremena.
Toalet za putnika namjernika čeka spreman... Vraćamo se preko sela Hotnja pa na Kravarsko i V.Goricu da ne idemo istim putem a i zagazili smo već debelo u popodnevne sate.
Vrijedan malac, čistio je gnoj koji se rasuo uz rub ceste. Manji je od lopate ali se nije dao smesti, samo nas je gledao i smješkao se. Naveo me na razmišljenje o tome kakav bi čo'ek ispao od mene da sam odrastao na selu.
Mislim, Biograd jest selo makar ime to ne odaje ali ovo je baš ono pravo selo selo. Malo ljudi tuda prolazi, nema ni čeha ni švaba ni talijana a Zagreb i Gorica koliko god su blizu toliko su i daleko. Možeš se jebat ako si tinejđžer bez motora ili prištavi pubertetlija bez golfa 3rojke. Traktor je naravski - must have.
Ova crkva je jedna od najružnijih koje sam vidio u životu, izgleda kao adaptacija trafo stanice u hram božji.
Pomalo smiješna obavijest "korisnicima" grobova, sastavila vjerovatno neka polupismena baba koja se uvalila u komunizmu u neku fotelju a danas je u onoj plavoj ili crvenoj stranci i misli da je ctrl+alt neka koalicija koja je pokušava stjerati po ključu zakona u penziju.
Stogodišnja baka u svojoj drvenoj kući me razniježila iako smo ekspresno proletili i rekli faljen isus.
kokice.. . . ko ko kokoda.. .. .. ... . . .
kreše na nizbrdici
Bila nekad šuma, slike baš ne prikazuju vjerno prizor koji pari kao da je neko odrezao pola torte
Kravarsko sam zamišljao kao mjesto smješteno na nekoj ravnici, onako pomalo slavonsko-lonjski štih sa kravicama razbacanim na okolnjim pašnjacima. E pa nije tako.
Došli smo malo prije 7, taman pred početak mise. Sjedamo na okrepu u istoimenu birtiju i promatramo vjernike. Ima lijepih žena koje danas drže puno više do sebe a manje do krava. Ma pitam se ima li u kravarskom uopće krava?
Tu su bili i vatrogasci u svečanim uniformama koji su se non stop izmjenjivali u crkvi iz meni nepoznatog razloga.
Idemo dalje, prema Gorici i doma, mrak samo što nije. Na samo nama znani "Krkanski" način svraćamo na pivo u gotovo svaku birtiju na putu. Kratko još stajemo u Mlaki pred staru drvenu crkvu na još jednu misu pa opet birtija i pivce...
Večer zaokružujemo u omiljenom Spunku gdje zadovoljni pretresamo sadržaj dana i kujemo nove planove. Kad dođemo u 35-40e godine života pašće i motori i onda nam stvarno neće biti kraja.
