Promina (re)assult

Još jedan pohod na Prominu sa ciljem vozikanja i roštiljanja, dan nije bio neko ludilo po vremenskim prilikama, oblaci i oblačno, južina i južno ali ništa nas nije moglo smesti, pa ni problemi sa montažom bicikala na nosač. Rame malo preširoke za prihvat držača pa je pala improvizacija (slovenci bi nam se smijali -  interna fora). Tracklog spusta je ođe. 

Kako ovo nije prvi posjet Promini još detalja i fotki rute može se naći u postovima Promina assult i Promina reloaded

Parkiranje u podnožju u selu Lišnjak i idemo...

Prvi stop kod izvora Mali točak, kratko osvježenje i već se kotrljamo dalje...

Nakon križanja za spilju Liluša skrećemo na planinarsku stazu koja nudi kraći put i koju kap znoja više.

Kratko zadržavanje u domu PD Promina i rasterećenje od mesnih specijaliteta, ekipa u domu srdačna, sve dogovoreno za roštilj nakon uspona na vrh.

 Zona vrha je minirana, gore je bila ekipa onih koji su nas rokali prije 20 godina pa su se time zaštitili od upada,

 

Vojni hostel Promina 

Mali ostatak dokumentacije o stanju cevi.

 Jedna pozerska sa vrha, jugo je otkidao...

Sa spusta smo probali vratiti se drugim putem prema domu, malo se zeznuli pa opet spojili na glavni makadam kružno ali nema veze, želudac je već zvao.

Malo se trebalo poigrati sa ovom tablom i staviti "Za dom",

Pogled na susjednu Dinaru...  Do ponovnog susreta.

 U domu ima pive...

 Ekipa iz doma nam je pripremila drva dok nas nije bilo i počinje rapsodija...

Vremenski razmak između sljedećih fotki je cca 15 min. Jelu se pristupilo natjecateljski. Kil'ipo mesine i litra domaćeg crnog...

 Red je oprati sve iza sebe...

Posljednji gorštak sa Promine i još koja retro slija sa zida doma, rezimiranje žderačine, spremanje i spust planinarskom stazom...

Staza iako ne prebrza te traži silaženje sa bicikla na pojedinim djelovima itekako ima svoje draži, strminu i zmijolik oblik, glinastu zemlju sa oblim kamenjem. Uz malo dorade svašta bi se dalo napraviti od nje ali za takve intervencije bi valjalo biti malo bliže i imati više slobodnog vremena.

Pozerska za kraj, opet improvizacija pri fiksiranju bicikala, ponovni posjet već se planirao a da nismo ni otišli.

 Piva u Drnišu za kraj i gotova priča...

Još jedan... Škraping 2013

Još jedan škraping, može biti najmasovniji do sada a kako se radi o lokalnoj stvari normalno da se ne propušta. Neko će možda reći da ovo nema veze sa biciklizmom, pa nema ako gleda sljepac, naravno da ima samo što je bicikl fizički odsutan. Puštamo masovni start ispred sebe pa polako krećemo obrnutim slijedom točkica. Penzić stajl.

Nakon Čokovca se ekipa malo rasula, ti i tamo neko naleti...
A vidi staza za tražiti vraga sa biciklom....

Većina ekipe je pohrlila po navici na točku 5 ali ove godine je bila koja kontrolna točka više, mi idemo na 7icu, sami, nikog oko nas...

Moć navigacije nam je malo sjebalo lokalno planinarsko društvo, kako nismo bili sigurni jeli to pravi puteljak za spustiti se sa središnjeg makadama prema obali tako smo produžili još malo naprijed da budemo sigurni.
Ubrzo smo skužili da se ipak treba vratiti natrag na prvotni puteljak i pri povratku...  Sjeba nas lokalac planinar koji je tvrdio da treba ići još 2 km naprijed, da ima tabla prema toj uvali, bla bla...

Ajde, prihvaćam da nisam superioran u orijentaciji pa krećemo za njim, međutim, očito greška i izgubljenih gotovo sat vremena, s tim da smo nehotice navukli još par grupica i sjebali ih...

Povratak nazad i spust prema prvoj kontrolnoj točki kroz zeleni tunel, mokar i sklizak od noćne kiše.

Odrađena prva točka i idemo prema škrapama koja je i inspiracija imena, možda lakše i brže zaobići taj dio ali svakako bez smisla, kao doć u rim i ne pokazati papi srednjak (figurativno).

Točka pretrpana sa samo jednim prilazom, cvikam krivi broj...  a jebiga...

Puteljci svakakvi, makadami, maslenici, makijasti...

Kratka marenda u restoranu koji je netom napustio ministar zaštite okoliša punog želudca, ma nabijem ga.

Rvat i katolik....  i Krkan,

Ziđani ka'ić

Sa obale idemo na najviši vrh južnog Pašmana, zasijalo sunce, znoj orosio čelo, moral visok i diže se...

I nakon malo pentranja evo nas na vrhu, pogled vrijedan milijun nečega, ribe, janjaca, krava, hektolitara...

I pogled na susjednu kontrolnu točku, predposljednju.

Koja je bila malo sakriven, zavučena pod vrhom...  Sve je pomalo zbunila.

Zadnja točka nudi najbrži put stazom koja nestaje, malo smo se probijali da uhvatimo sljedeći put ili spoj sa morem...

I gotovo, još povratak u Tkon na cilj pa žderačina, opijanje...

Epilog ni iz bliza za dočarati, čini mi se sa pokojom rupom u sjećanju pa evo nešto za podsjetiti se...  do sljedeće godine a u međuvremenu biciklom ili daj bože švaleracijom.