Uz sav krkanizam zadnjih mjeseci ploča se malo okrenula pa su bicikle za promjenu ostale kod kuće, nije to rijetka iznimka, na neka mjesta se jednostavno ne isplati ići biciklom, pogotovo ako se u kratko vrijeme misle objediniti dvije stvari. Kako god, nedjelja popodne, prtljažnik se bućka od vode i pive, smjer Karin, lokacija rijeka Bijela...
Korito je suho a po njemu vidimo zašto se rijeka tako zove
Vapnenca za bacanje uz primjesu lajt pink boje.
Na pojedinim mjestima ima ostatka vode i u njima buja život...
Dolazimo do dijela gdje se treba uspinjati po stijenama, slapovi su sigurno interesantni iako nismo vidjeli (ni tražili) način kako doći toliko uzvodno kad je korito potopljeno.
Izvor je u spilji
a spilja puna šišmiša, jak miris amonijaka i gomila govana ispod njihove kolonije odvratio nas je od dubljeg istraživanja spilje.
Iz dubine se čuje klopotanje vode, izvor nije presahnuo samo nema dovoljno vode za nadzemnji tok
Stižemo pred kanjon Krupe, za Kudin most se skreće kod Golubića kod osnovne škole
Idemo dolje, prvi dio puta čovjek zaželi imati bicikl, ostatak puta ga ne želi...
Most vodi preko u nikuda, barem danas, suprotna strana obale je strma i puna većeg i manjeg kamenja koje prijeti kao lavina ukoliko bi se nekom optimističnom blesanu učinilo mogućim da dođe na vrh druge strane kanjona. Priča o mostu sadrži komadić romantike i ljubavi,..
Ovaj veliki luk je bio dio vodenice
Zadnja kuća prije spusta prema mostu nastnjuje ova baba, prodaje odličan med.
Povratak ide preko Krnjeze, Žegara papreko Medviđe...
Suludost Milutina natjerala nas je u sumrak da se popnemo na kariolu svih kariola, genijalno.
