Rijeka Zrmanja i Krupa nisu neka novina za mene, već godinama ljeti kampiram i uživam u slapovima. kristalno zelenkastoj vodi, malo ili ništa turista, divljoj ljepoti, bistrim zvjezdanim noćima uz vatricu...Kao pravi indijanac. Sve to je pozivnica za ponovni povratak i proživljavanje istog osjećaja.
Ostatak godine uz bicikl ili nekakav piknik. Ajoj...
Kada sam čuo za ovu novinu u Treking ligi jedna već stara želja se ponovo aktivirala i rasplamsala. Dugo razmišljam o obilasku cijele rijeke što pješke, što plivajući. Pa nikako.
Naravno da sam u raznim razdobljima obišao segmente ovih rijeka ali uvijek je nešto nedostajalo, čini se da kao kruna svega ne gine i spust kajakom za koji imam izgovor kako to mogu kada hoću.
Odabirem najdulju rutu od ponuđenih, ona obuhvaća gotovo sve slapove i najljepše vidike, plan je biti na začelju naoružan fotoaparatom i kupaćim gaćama, ganjanje rezultata ostaviti po strani i otvoriti sva čula za maksimalno uživanje ali naravno oznojiti se pritom.
Start je u kod manastira Krupa, zdanja in 1318. Manastir je u funkciji, zaobišla su ga ratna razaranja. U njemu borave monah, đakon, domaćica te povremeno monahova nepovjerljiva majka. Monah uvijek raspoložen da pokaže djelove manastira i popriča o povjesti mjesta.
Start je u 10, lagane pripreme, preslagivanje ruksaka, natakanje izotonikom, još koja cigareta, toplo prema vrućem... Curke modno usklađene, vrišteće pase boje, vitka čvrsta tjela, ma krasno...
I idemo...
Staza u početku prati korito rijeke, polako se ulazi u kanjon, malo po mnogobrojnim livadama malo po kamenju i siparu uz rub. Prizori mirni pitomi kao i Krupa na tom dijelu.
Ušće Krnjeze u Krupu.
Kudin most, točka gdje se napuštamo rijeku i penjemo se prema Golubiću. Most je izgrađen sa prijelaza 18 na 19 stoljeće, građen u suhozidnoj tehnici sa 12 lukova u duljini od 109 metara. Naočigled most ne vodi nikud, nije poznato ko ga je i zašto sagradio, postoji samo legenda o zaljubljenom mladiću Kudi koji je most izgradio kako bi sa svatovima došao do svoje mladenke sa druge strane obale...
Nadomak Golubića uspon skreće na spust prema Velikom buku gdje je jedna od kontrolnih točaka, usput se otvaraju preljepi vidici sa kojih se vidi ušće Krupe u Zrmanju
Veliki buk, jako nizak vodostaj u ovo doba godine ne otkriva svu moć i snagu.
Nakon Velikog buka staza vodi gore prema makadamu koji spaja Golubić i Ogar.
Kratko dotičemo makadam i nakon platoa se ponovno spuštamo u korito Zrmanje.
U daljini se nazire Veliki buk a istovremeno se otvara sasvim drugi vidik.
Ukazuje se Ogar, Paravinja dolac i Muškovci...
Restoran Zrmanja je dobro poslužio za okrepu, dan prilično vruć već je neko vrijeme u moj mozak utrpao ideju o hladnom pivu ispod sjenice.
Nastavak nas vodi lijevom stranom Zrmanje uz jezero elektrane i pokoji stari fortifikacijski objekat.
Stari grad Obrovac.
I posljedni slap za Zrmanji, Jankovića buk. Od te točke rijeka je opet mirna i postaje boćata zbog utjecaja mora
Velebit i Tulove grede u pozadini.
Cilj na vidiku, utvrda u centru Obrovca.
Video koji fotić napravi sam dok je leća otvorena, kratki neobrađeni isječci u jednoj priči.
Slikica za kraj preuzeta sa facebooka, moja malenkost i okolica žešće fotošopirani.
Nešto preko 7 sati hoda i uživanja u pogledu, super proveden dan, kao san... Teško se bilo probuditi.
