Novogodišnji izlet na Baniju: Sisak – Perinja – Glina

Nakon svih božićno-novogodišnjih prežd(s)eravanja nema ništa bolje od odlaska u prirodu. U našem slučaju jedna cjelodnevna vožnja predjelima nekadašnje krajine, da vidimo kako ti pobunjenici danas žive i da li im je lepa lijepa naša.

Originalna ideja ovog puta je u prijašnjim dogovorima bila vlakom do Siska pa preko zrinske gore (utvrda Zrin) spustiti se do Jasenovca. S obzirom na zimske uvjete i veliku udaljenost odlučili smo se za rutu Sisak-Petrinja-Glina i povratak nekim drugim putem.

Iz Zagreba krećemo u 9 nakon natezanja sa kondukterom uspijevamo ukrcati bicikle na vlak. Sitnih 50 kunića je brko strpao u đžep a toliko dođe povratna karta za osobu. Ma živio HŽ i dabogda ga u privatizaciji kupio neki albanski tajkun i svima podjelio otkaze i izorao pruge.

U Sisku smo u 10, i nakon kavice krećemo prema Petrinji. Ratna razaranja još uvijek su vidljiva, što po rasturenim kućama, što po obnovljenima koje su bez fasade i sa šifrom na pročelju. Te kuće su mahom prazne a na dosta njih stoji natpis da se prodaju. Njihovi vlasnici koji su proteklog desetljeća haračili žarili i palili danas su negdje drugdje, imaju hrvatsku putovnicu i čekaju kad će postati građani unije. Lijepo, tj lepo.

Pišljivih 13-14 km do Petrinje i nismo tako brzo prešli, na cesti bljuzga i podosta prometa pa smo gdje god je to bilo moguće vozili trotoarom na kojem je bio snijeg.

Ulaz u Petrinju započinje Sisačkom ulicom koja je dugačka pun k.r.c. Nikako doći do centra. Usput se vidi i Gavrilović tvornica, djeluje impozantno.

Centar mjesta je pun bljuzge i automobila, fasade ofucane i zapuštene i na tom mokrom tmurnom danu sve to je izgledalo pomalo tužno. Vjerovatno je na proljeće puno ljepše i manje depresivno.















Nakon odmora uz pivce krećemo dalje prema Glini. Mjesta uz put su poluprazna, opet ruševine i prazne obnovljene kuće














Dosta je i kuća građenih u starom stilu, od drveta, mahom su i one prazne i u pravilu zapuštene osim jedne u Marin brodu koju uređuju za nekakav muzej. U trenutku kad smo mi došli bilo je zatvoreno i nikog nije bilo ali se pogledom kroz prozore dalo naslutiti da ideja uopće nije loša i da će za samo mjesto to biti pun pogodak. Podsjeća na staro selo kumrovec (predhodni post) samo što je ovo mnogo manje ali i ne manje simpatično.

















Ulaz u Glinu sličan je onom iz Petrinje. Ovaj put ta dugačka ulica je petrinjska i nema ni jedne jebene žive duše nigdje. Tek dolaskom u centar se vidi da tu ima ljudi. Pitamo nekog policiota gdje je cetar Gline a on veli, to je. Udaljavajući se od nas glasno je prdnuo. He he, koja seljačina.

Sjedamo u birtiju Atrij koja je bila pun pogodak, fina r'n'r mjuza i simpa konobarica koja ne voli prati suđe. Tu uz pive raspravljamo povratničku (he he povratnička) rutu. Odlučujemo se na povratak preko sela Brnjeuška – Luščani – Pecki pa na Petrinju.

Sati je bilo malo iza 3 i bili smo svjesni da će nas u pripizdini uhvatiti mrak ali svejedno smo ustrajali na toj ruti. Nismo znali da tu zapravo nema asfalta i da je ta cesta sa karte šumski put gdje je i put traktorom pomalo neizvjesan.

Sve ovo do sad što smo smatrali pripizdinom se pokazalo krivim, e ovo je tek pripizdina žešća. Za izgubit se dušu dalo. Sela su gotovo prazna a ono ljudi što ima u prosjeku su stari preko 60. Imali smo par susreta sa povratnicima dok smo tražili pravi smijer. Sad zamisli upute u stilu gdje god se cesta razdvaja skreni lijevo. Obrnuto od onog Thompsonovog stiha.



Na cesti srećemo traktoristu i nekolicinu mladih 50ogodišnjaka. Vidili su da pijemo bobmice votke pa su nas htjeli ponudit svojom rakijom međutim onda su skužili da su sve popili i nemaju kod sebe više. Ovaj nas je uputio da pratimo njegove tragove traktora i doći ćemo u Pecki. Usput još srećemo neku babu koja nam nevoljko priznaje da je danas Novosađanka. Samo je u posjetu roditeljima.

Hvata nas mrak i malo smo zalutali, gledamo po kućama gdje ima svjetla. Kroz jedan prozor vidim babu kako plete. Kucam joj na vrata a njoj nije bilo baš svejedno. Vodili smo razgovor kroz zatvorena vrata. Uglavnom dobro nas je uputila, nalazimo pravi put i još imamo 10tak km do Petrinje, kroz šumu. Bili smo već prilično malaksali jer nismo bog zna kako jeli cijeli dan, više smo se držali piva a zadnju smo popili već davno.

Pred Petrinjom se okrepljujemo u malom dućančiću uz kalijevu peć i razgovaramo sa prodavačem koji isto svjedoči da je bog ovdje rekao laku noć i da je sve u kurcu.

Saznajemo da nam zadnji vlak za zagreb polazi za nešto više od sata pa nabijamo dobar tempo kako bi stigli. Stižemo na vrijeme i još u vlaku se kačimo sa kondukterom koji bi pare za bicikle. E odjebi, neš dobit ništa, nek ti da onaj brko pola!!! Svi ste vi šupci itd...

Obećao nam je policiju što nas nije nimalo diralo, nakon sata vožnje evo nas doma, avantura gotova. Bilo je do jaja.