Uskršnja žderačina ( janjac ispod peke ) je nekako morala izaćin iz organizma, previše svega, puno previše, da ne spominjem doručak onoga što je pop štrcnuo svojim magičnim štapićem to jutro.
Početni cilj je bilo brdo Petrim u zaleđu Biograda, udarna osmatračnica za rokanje grada u ratnim danima.
Na vrhu brda je jedan bunker sa kojeg puca pregled cijele regije, dušu dalo za osvajačku vojsku.
Uspon je pod žešćim nagibom, rasuti makadam kojim se više niko ne služi, malo sam vozio, malo gurao, malo nosio...
Do samog vrha nisam došao jer prestaje taj makadam a područje je minirano pa nije bilo vrijedno rizika. Oznake da je područje minski sumnjivo su uklonjene, kasnije sam skužio i na koji način i gdje su završile.
Pogled na Biograd nije bio reprezentativan, naoblaka, manja vidljivost... Spust dolje je bio izazov, kako za mene tako i za bajk, oboje nismo dorasli zadatku, kočnice malo preslabe tako da sam se zaustavio na podu, ja na jednu, bajk na drugu stranu, na sreću bez posljedica.
Zaobilazim Polaču i idem kroz Jagdonju, donju & gornju, a tamo...
Jad i čemer...
Ulazim na odmor u dvorište napuštene škole, malo cunjam kroz dvorište i zgradu.
U zgradi pravi uskršnji prizor, odbačeni isus krist okružen fekalijama.
Zbornica a može bit i učiteljski stan.
Idem dalje makadamima i puteljcima prema donjoj jagodnji.
Razbijeni ćirilični spomenik poginulima iz NOBa.
Fin spust prema zapužanima
Jedno prigodno poziranje...
Priključujem se na plinovod, ne doslovno.
Još jedno poziranje, china way...
Zanimljiva instalacija od drveta, gasmaska i falus u prvom planu.
Bore Taduća kao Borisa Tadića????
Malo zujanja prema Rašteviću, pa prema poljima, hvatam rutu kroz korito odvodnog kanala dok se nisam priljučio na makadam koji vodi nazad prema Polači.
Ajd, nije bilo loše, evo jedne ruševine za kraj
Nema komentara:
Objavi komentar