Biciklom na Dinaru

Ideja o usponu na Dinaru je već par godina stara želja, možda bolje reći maštarija. Na nekolicini foruma se povremeno da naletiti na teme o usponima na takve vrhove, bilo Sinjal bilo nekakav velebitski vrh. Otud i maštarija, vidiš da se može, da je izvedivo. Pa zašto sam sebi ne priuštiti nekakav mazohističko magični izlet. Pripreme su trajale ležerno kratko, sve unaprijed pripremljeno je nabavka Smandove planinarske karte i zaleđivanje mjeha vode večer prije. Rano ustajanje, vožnja autom do Knina, brza nabavka dotatnih zaliha i polazak. Oko 7 litara vode i izotonika se bućkalo u ruksaku jer nisam htio ovisiti o možebitnom nedostatku vode.
 Početak rute na Dinaru nalazi se u zaselku Guge, zapadna strana Knina. Negdje već poslije 8 ujutro nemoguće je pržilo.

Pratim Smandovu planinarsku kartu, ne idem na makadam kojim idu vozila gore nego planinarskom stazom što se pokazao kao lošiji odabir, staza nije jasno markirana, vrlo lako je izgubiti put na raskrižjima tako da sam se nekoliko puta vraćao nazad i tražio markaciju pravog smjera. Također sam na nekim mjestima morao gurati ili nositi biciklu.

Planinarska staza se povremeno dotiče sa raznim makadamima, neke djelomično i prati.

Na ovakvim mjestima je bilo nezgodno pratiti markaciju, staze uopće nema nego se hopsa i gleda kuda dalje.

Ali sam pogled unazad tjera dalje, već iz podnožja se Knin vidi kao na dlanu.

Konačno se spajam sa glavnim putem prema planinarskom domu, Badanj u pozadini.

 Lokacija Markov grob, raskrižje makadama, ide se ravno, tu je i crvena tabla od HPSa. Zanimljivo ovo raskrižje je baš mutavo ucrtano na karti, nekako nejasno i nedorečeno.

Lovi se ova tabla, to nekako ispada ravno od tri ponuđena smjera.

Svako odmaranje i hlađenje u hladu skraćivali su rojevi malih dosadnih muha koje kidišu na znojnu kožu.

Približavam se Badnju uz Golubičko suho polje gdje i makadam polako mota iza njega, polje je fora, odjebao bih sve i čobanio tamo. A jebemu ako nebi.

Detalj sa sjevernog dijela polja, nešto vode dulazi na taj dio pa su uređena pojilišta.

Badanj z guza kao kakva piramida, južni krak onih bosanskih.

Detalj Katića kakovi i Maglovljeve livade

Skretanje do doline - platoa Brezovac

Ulaskom na plato vidi se rubna šumica u kojoj je planinarski dom, dobrano zavučen u debeli hlad

Do doma mi je trebalo nepuna 3 sata, nepotrebno dugo ali kad kao neću makadamom, najgori dio uspona tek treba započeti i to u špici dana.

Planirani polusatni odmor produžili su djelatnici hrvatskih šuma, nakon par zečeva, krava i konja prva bića koja sam vidio od Knina. Došli su do doma obaviti marendu, trali su jako fin špek, domaći sušen u blizini, 3/4 bijeli. Od njih sam dobio pokoju korisnu informaciju, htjeli su me odgovoriti od ideje da dalje idem sam i izrazili sumnju da je stvar izvediva. Kada sam im rekao da je to prije mene napravilo na desetke ljudi sa biciklom malo su vrtili glavom ali ajde. Bili su baš ugodno društvo, upoznao sam ih sa planiranom rutom u slučaju pizdarije da se barem zna gdje bih mogao biti. Signala više nema nego ima, na nekim dijelovima se lovi signal iz Bosne. Obnavljam zalihu vode, ne uzimam iz gusterne od doma već od šumara tako da sam sa vodom na početku priče, pun do vrha.
Prazne boce sam mislio nadomjestiti sa tom vodom da imam nekakvu rezervnu nadopunu u slučaju... nekom slučaju. Nisam je mislio piti dok ne satarem ovu ponešenu jer sam strahovao da bi se moj želudac naviknut na kloriranu zrmanjsku vodu mogao pobuniti i srediti kakav proljev. Bio bi to usran uspon.

Nastavljam dalje kroz šumarak Brezovac, podne je već prošlo, dolazi najtopliji dio dana.

Makadam je vozljiv, tu još idu sekcije gore dolje, kako se bliži kraj dijela Duler tako strmina postaje sve veća i napornija.

Udaljena čobanska kuća ili sušiona pršuta..??? usred ničega, predio Duler.

Makadam produžuje u meni nepoznatom smjeru i kreće markirani singletrack kod Samara. Tu započinje dio kada se sve manje vozi a sve više gura, poneki dio i nosi. Još sam kratko forsirao vožnju ali sam brzo shvatio da nema smisla uzjahati radi 10-20 m vožnje do ponovnog silaska.

Pogled unazad

Počinje vjetar koji nivelira tu vrućinu špice dana i stvari radi ugodnijom.

Pogled čini muku vrijednom, zapravo pravi pogled i prava muka tek dolaze.

Vrh se sada već lijepo vidi ali to nije vrh, skriven je iza, kratka sekcija vožnje i kreće nošenje cca 600 m visinske razlike

Bicikla na ramenu, teret vode i drugih pizdarija je oko 20tak kg dodatnog tereta, sreća je što je okvir bicikla prilagođen za lako nošenje, prednji dio sica na ramenu, ruka nešto ispred pogona na cijevi. Pogled sve bolji i bolji.

Počinje kozji dio, svakih malo sajem i lovim zrak, močim suha usta, sjednem, pripalim koju cigaretu i blejim u daljinu, guštam u mukama.

Imao sam poskoke na umu od opčetka, i šumari su mi ih spomenuli ali ja ne vidjeh ni jednog, ili ih jednostavno nisam primjetio, iako suhi ostatci vegetacije svojim oblikom podsjećaju na te beštije.

Još koziji-i dio, stalno mislim tu sam ali...  ima još podosta

Ovakvi prizori čovjeka cimnu na kratko

Vidim vrh, vidim cetinu, još malo...

I evo ga, stižem nešto poslije 3, otprilike u planiranom okviru.

Jedna pozerska za dane u penziji.

Upis u knjigu posjetitalje, vidim bila neka ekipa iz Virovitice dva dana ranije bajkovima također.

20tak minuta na vrhu je bilo dovoljno, nabrijavanje na spust počinje, smjer Glavaš, jugoistočni smjer dolje.

Početak se da voziti, malo brže malo opreznije i sporije ali ide, ponegdje pedale ne mogu između kamenja ili su škrape pa se mora sići.

Jebeno velika vrtača, fotka ne može dočarati strminu i dubinu.

Opet jedan dio nošenje pa slijedi solidno pregledan singletrack, ipak kako je vegetacija, tj. trava nešto viša tu i tamo čuči kakav kamen ili rupa iznenađenja pa se vozi umjereno uz oprez, ipak sam sam i bez kacige.

Srednji dio spusta već pregledniji i koliko toliko manje stjenovit, da se strmopizditi, fin adrenalin

Detalj Podovi kod Martinovog skloništa, fora.

Počinje spust serpentinama, zabavan dio ali zbog rasutog puteljka oprez na prvom mjestu.

Glavaš iz daleka, opet sam u brzinin izletio sa markiranog dijela, slijedi povratak nazad i lov na zadnju markaciju.

Glavaš je jedna jebeno impresivna građevina

Pogled prema Cetini

Ne gledajući kartu spičio sam se asfaltnim spustom i malo zaobilazno došao prema izvoru Cetine u istoimenom selu. Najviše mi je žao što sam zaobišao jedan zaselak zanimljivog imena - Četnici.

Dinara 3 km od podnožja, vrh se ne vidi, skriven je iza.

Pravoslavna crkva u Cetini, odmah iza je vrilo Cetine, okrugla lokva.

I crkva sv. Spasa koje je opasalo groblje.

Neko je naknadno uzitao HR pleter.

Vrilo

Nastavljam uz zaselke Kijeva, tražim makadamski put koji ide kroz kanjom Krćića i vodi sve do Knina na polaznu točku, usput nailazim na zaminljiv NOB spomenikkoji je neko pokušao uništiti.

Još jedan pogled na središnji dio dinarskog masiva izaziva poseban osjećaj, pogotovo jer osjećam da su moji geni jebeno duboko satkani u taj kamen, ma moji su bili ovdje još prije stoljeća sedmog, lovili i ratovali sa ilirima i drugim inferiornim plemenima. Zašto su nas vrli povjesničari okarakterizirali kao divlje i brdsko mitsko pleme? Kako se Krkanska loza pohrvatila i meni je misterij ali to je sad već daleka prošlost a prema Kninu me tjeraju rojevi ogromnih komaraca koji tu obitavaju.

Krčić je jeben, hrpa napuštenih vodenica i slapova...

Puteljak vodi uz samu rijeku

Rijetki stanovnici, pokoja kuća, pas lajavac i baba koja odbija bilo kakvu razmjenu riječi, no ok.

Zadnja fotka je slap na Krčiću gdje se spaja sa izvorom Krke koji je odmah ispod slapa, prekrasan prizor.

Dolazim u Knin a budale od ljudi trube i sjede na krovovima automobila sa zastavama, slave 1:1 sa italijom, meni kao Krkanu nepojmljiva ta igra kruha i suhih rebara. Pijem pivu, rastavljam bajk, sjedam u auto, pada mrak. Rezime je oko 60 km vožnje i oko 5-6 km nošenja bajka, 11 sati u pokretu, novi ten pojačan za 3 nijanse. Nikakve druge statistike nemam, gps nije bio aktivan zbog štednje baterije, a statistika je ionako kurac. Put doma mi je povario pas koji se iz mraka bacio pred auto i napravio mi štetu, Baš mi ga je žao, ipak, nisam čačić nego Krkan.

SRODNI POSTOVI:
         Biciklom na Dinaru