Početak rute na Dinaru nalazi se u zaselku Guge, zapadna strana Knina. Negdje već poslije 8 ujutro nemoguće je pržilo.
Pratim Smandovu planinarsku kartu, ne idem na makadam kojim idu vozila gore nego planinarskom stazom što se pokazao kao lošiji odabir, staza nije jasno markirana, vrlo lako je izgubiti put na raskrižjima tako da sam se nekoliko puta vraćao nazad i tražio markaciju pravog smjera. Također sam na nekim mjestima morao gurati ili nositi biciklu.
Planinarska staza se povremeno dotiče sa raznim makadamima, neke djelomično i prati.
Na ovakvim mjestima je bilo nezgodno pratiti markaciju, staze uopće nema nego se hopsa i gleda kuda dalje.
Ali sam pogled unazad tjera dalje, već iz podnožja se Knin vidi kao na dlanu.
Konačno se spajam sa glavnim putem prema planinarskom domu, Badanj u pozadini.
Lovi se ova tabla, to nekako ispada ravno od tri ponuđena smjera.
Svako odmaranje i hlađenje u hladu skraćivali su rojevi malih dosadnih muha koje kidišu na znojnu kožu.
Približavam se Badnju uz Golubičko suho polje gdje i makadam polako mota iza njega, polje je fora, odjebao bih sve i čobanio tamo. A jebemu ako nebi.
Detalj sa sjevernog dijela polja, nešto vode dulazi na taj dio pa su uređena pojilišta.
Badanj z guza kao kakva piramida, južni krak onih bosanskih.
Detalj Katića kakovi i Maglovljeve livade
Skretanje do doline - platoa Brezovac
Ulaskom na plato vidi se rubna šumica u kojoj je planinarski dom, dobrano zavučen u debeli hlad
Do doma mi je trebalo nepuna 3 sata, nepotrebno dugo ali kad kao neću makadamom, najgori dio uspona tek treba započeti i to u špici dana.
Planirani polusatni odmor produžili su djelatnici hrvatskih šuma, nakon par zečeva, krava i konja prva bića koja sam vidio od Knina. Došli su do doma obaviti marendu, trali su jako fin špek, domaći sušen u blizini, 3/4 bijeli. Od njih sam dobio pokoju korisnu informaciju, htjeli su me odgovoriti od ideje da dalje idem sam i izrazili sumnju da je stvar izvediva. Kada sam im rekao da je to prije mene napravilo na desetke ljudi sa biciklom malo su vrtili glavom ali ajde. Bili su baš ugodno društvo, upoznao sam ih sa planiranom rutom u slučaju pizdarije da se barem zna gdje bih mogao biti. Signala više nema nego ima, na nekim dijelovima se lovi signal iz Bosne. Obnavljam zalihu vode, ne uzimam iz gusterne od doma već od šumara tako da sam sa vodom na početku priče, pun do vrha.
Prazne boce sam mislio nadomjestiti sa tom vodom da imam nekakvu rezervnu nadopunu u slučaju... nekom slučaju. Nisam je mislio piti dok ne satarem ovu ponešenu jer sam strahovao da bi se moj želudac naviknut na kloriranu zrmanjsku vodu mogao pobuniti i srediti kakav proljev. Bio bi to usran uspon.
Nastavljam dalje kroz šumarak Brezovac, podne je već prošlo, dolazi najtopliji dio dana.
Makadam je vozljiv, tu još idu sekcije gore dolje, kako se bliži kraj dijela Duler tako strmina postaje sve veća i napornija.
Udaljena čobanska kuća ili sušiona pršuta..??? usred ničega, predio Duler.
Makadam produžuje u meni nepoznatom smjeru i kreće markirani singletrack kod Samara. Tu započinje dio kada se sve manje vozi a sve više gura, poneki dio i nosi. Još sam kratko forsirao vožnju ali sam brzo shvatio da nema smisla uzjahati radi 10-20 m vožnje do ponovnog silaska.
Pogled unazad
Počinje vjetar koji nivelira tu vrućinu špice dana i stvari radi ugodnijom.
Pogled čini muku vrijednom, zapravo pravi pogled i prava muka tek dolaze.
Vrh se sada već lijepo vidi ali to nije vrh, skriven je iza, kratka sekcija vožnje i kreće nošenje cca 600 m visinske razlike
Bicikla na ramenu, teret vode i drugih pizdarija je oko 20tak kg dodatnog tereta, sreća je što je okvir bicikla prilagođen za lako nošenje, prednji dio sica na ramenu, ruka nešto ispred pogona na cijevi. Pogled sve bolji i bolji.
Počinje kozji dio, svakih malo sajem i lovim zrak, močim suha usta, sjednem, pripalim koju cigaretu i blejim u daljinu, guštam u mukama.
Imao sam poskoke na umu od opčetka, i šumari su mi ih spomenuli ali ja ne vidjeh ni jednog, ili ih jednostavno nisam primjetio, iako suhi ostatci vegetacije svojim oblikom podsjećaju na te beštije.
Još koziji-i dio, stalno mislim tu sam ali... ima još podosta
Ovakvi prizori čovjeka cimnu na kratko
Vidim vrh, vidim cetinu, još malo...
I evo ga, stižem nešto poslije 3, otprilike u planiranom okviru.
Jedna pozerska za dane u penziji.
Upis u knjigu posjetitalje, vidim bila neka ekipa iz Virovitice dva dana ranije bajkovima također.
20tak minuta na vrhu je bilo dovoljno, nabrijavanje na spust počinje, smjer Glavaš, jugoistočni smjer dolje.
Početak se da voziti, malo brže malo opreznije i sporije ali ide, ponegdje pedale ne mogu između kamenja ili su škrape pa se mora sići.
Jebeno velika vrtača, fotka ne može dočarati strminu i dubinu.
Opet jedan dio nošenje pa slijedi solidno pregledan singletrack, ipak kako je vegetacija, tj. trava nešto viša tu i tamo čuči kakav kamen ili rupa iznenađenja pa se vozi umjereno uz oprez, ipak sam sam i bez kacige.
Srednji dio spusta već pregledniji i koliko toliko manje stjenovit, da se strmopizditi, fin adrenalin
Detalj Podovi kod Martinovog skloništa, fora.
Počinje spust serpentinama, zabavan dio ali zbog rasutog puteljka oprez na prvom mjestu.
Glavaš iz daleka, opet sam u brzinin izletio sa markiranog dijela, slijedi povratak nazad i lov na zadnju markaciju.
Glavaš je jedna jebeno impresivna građevina
Pogled prema Cetini
Ne gledajući kartu spičio sam se asfaltnim spustom i malo zaobilazno došao prema izvoru Cetine u istoimenom selu. Najviše mi je žao što sam zaobišao jedan zaselak zanimljivog imena - Četnici.
Dinara 3 km od podnožja, vrh se ne vidi, skriven je iza.
Pravoslavna crkva u Cetini, odmah iza je vrilo Cetine, okrugla lokva.
I crkva sv. Spasa koje je opasalo groblje.
Neko je naknadno uzitao HR pleter.
Vrilo
Nastavljam uz zaselke Kijeva, tražim makadamski put koji ide kroz kanjom Krćića i vodi sve do Knina na polaznu točku, usput nailazim na zaminljiv NOB spomenikkoji je neko pokušao uništiti.
Još jedan pogled na središnji dio dinarskog masiva izaziva poseban osjećaj, pogotovo jer osjećam da su moji geni jebeno duboko satkani u taj kamen, ma moji su bili ovdje još prije stoljeća sedmog, lovili i ratovali sa ilirima i drugim inferiornim plemenima. Zašto su nas vrli povjesničari okarakterizirali kao divlje i brdsko mitsko pleme? Kako se Krkanska loza pohrvatila i meni je misterij ali to je sad već daleka prošlost a prema Kninu me tjeraju rojevi ogromnih komaraca koji tu obitavaju.
Krčić je jeben, hrpa napuštenih vodenica i slapova...
Puteljak vodi uz samu rijeku
Rijetki stanovnici, pokoja kuća, pas lajavac i baba koja odbija bilo kakvu razmjenu riječi, no ok.
Zadnja fotka je slap na Krčiću gdje se spaja sa izvorom Krke koji je odmah ispod slapa, prekrasan prizor.
Dolazim u Knin a budale od ljudi trube i sjede na krovovima automobila sa zastavama, slave 1:1 sa italijom, meni kao Krkanu nepojmljiva ta igra kruha i suhih rebara. Pijem pivu, rastavljam bajk, sjedam u auto, pada mrak. Rezime je oko 60 km vožnje i oko 5-6 km nošenja bajka, 11 sati u pokretu, novi ten pojačan za 3 nijanse. Nikakve druge statistike nemam, gps nije bio aktivan zbog štednje baterije, a statistika je ionako kurac. Put doma mi je povario pas koji se iz mraka bacio pred auto i napravio mi štetu, Baš mi ga je žao, ipak, nisam čačić nego Krkan.
SRODNI POSTOVI:
Biciklom na Dinaru
Ovo je najbolji post koji sam do sada procitao, super je, citam i gledam ovo jer idem i ja biciklom sad u petak, ali iz smjera glavaša, pozdrav
OdgovoriIzbrišiSad je malo kasno za odgovor ako si otišao ali ja tim putem nebih gore jer se gotovo i ne vozi, biće ti muka i presjest će ti. Niz brdo ide ali usponom svakih malo zapneš o nekakav kamen. Biće ti problem i sa vrha spustiti se prema Brezovcu, barem onaj prvi dio. Ma koliko nelogično zvuči taj dio je lakše bajk tegliti gore nego dolje.
OdgovoriIzbrišiE ovak da odgovorim,. nisam išao ipak iz smjera glavaša nego sam isao preko sela Mirkovići gdje sam naletio na takozvanu "jogurt stazu" ali nisam cak htio ici ni njome nego sam pratio "normalnu" stazu skroz do zadnjih srušenih kuca na tom putu i kad sam skužio koju sam glupost napravio bicikl sam sakrio u jednom grmu, i popeo sam se pješke, sa time da nisam uopce naisao na utabanu stazu skoro do Brezovca (imam gps na mobitelu),. trebalo mi je sveukupno 12 sati do sinjala i nazad,uglavnom prekrasno je bilo makar me je paranoja prala od samog pocetka, sam sam bio i imam nula iskustva u planinarenju.Pozdrav
OdgovoriIzbrišiBitno da je sve dobro prošlo, moj put gore makar "pomno" isplaniran bio je pomalo blesav. Blesavo je ići sam, bez kacige, nepoznati teren... Sreća je bila u više stvari, dobar tajming u smislu dugog dana, jako puno vode, smandova karta. Danas izbjegavam ići po žegi, ići sam... Lani sam sa društvom ponovio turu. Puno bolje, prespavali smo u domu, napili se, roštiljali i te stvari, ujutro odradili vrh i spust. Spust je bio manje vozljiv jer su kiše kumovale tome da je put bio u kud i kamo lošijem stanju, uz krčić nas je uhvatio mrak. Potraži na fejzbuku grupu krkanizam pa se učlani. Živio i pozdrav.
OdgovoriIzbriši