90% rasuti makadam, 5% jahanje po stijenama & planinarenje, 5% asfalt
Tracklog
Ključica je najveća i najočuvanija srednjovjekovna utvrda na prostoru Nacionalnog parka „Krka". Podigli su je hrvatski plemenitaši Nelipići u 13. stoljeću nad kanjonom rijeke Čikole kako bi zaštitili svoje posjede od suparničke plemenitaške obitelji Šubića.
Zbog svog strateškog položaja Ključica je često bila uzrokom sukoba njezinih gospodara Šibenčana. 1546. godine zauzimaju je Turci koji njome vladaju do 1648. godine kada su konačno istjerani.
Od tada je Ključica napuštena i više se nikada u njoj nije živjelo.
Start ove ture je u selu Goriš koje se nalazi sa istočne strane kanjona dok je utvrda sa zapadne strane i nešto sjevernije. Čikola u ljetnim mjesecima redovito presuši sve do jesenskih kiša.
Parkirao sam se u mjestu i potražio upute od mještana da pogodim pravi makadam, odmah su doveli u sumnju da ću uspjeti biciklom doći na odredište ali hajde, uputiće me.
Prvo što se vidi prilaskom uz rub kanjona je jezersko vrilo Torak, gotovo pravilno okruglo, melem za oko.
Područje je obilježeno tablama MINE tako da se treba držati ugaženih staza bez suvišnog vrludanja, s druge strane, mještani su mi kasnije rekli kako tu nema mina ali da su ih postavili kako bi napravili posao za odabrane, razminiranje neminiranog terena. Pa sad ti odaberi kome vjerovati.
Makadamom tj kozjom stazom uz rub kanjona tražim put prema dolje.
I nalazim ga koji kilometar dalje, rasuti makadam na kojem bez 4x4 pogona nemate što tražiti, iako pogon od jedne konjske snage isto ide... Nizbrdica je pod žestokim nagibom, nema zaletavanja jer čim se pređe brzina od 35-40km/h teško je usporiti i stati. do full stopa radi fotkanja trebalo mi je skoro 100 m jer čim se stisne kočnica baca bajk na sve strane.
U dolini se put račva, lijevo prema jezerzu Torak, desno na vojni most preko Čikole i smjeru Ključice
Jezero pari pitomo i mirno, nekada je tu bilo vodocrpilište a danas je direktno sa Krke. Zgrade crpilišta su tu kao i spremište klora.
Povratak nazad u smjeru mosta..
Pogled na utvrdu iz kanjona
Sa druge strane je serpentinast makadamski put do vrha druge strane kanjona
Svakioh malo, kako sam se uspinjao lupao sam fotke jebene panorame.
Kad sam stigao gore tražio sam puteljak kojim bi došao do utvrde, nije ga bilo problem naći s tim da se gubi negdje na pola puta pa sam nastavio po instinktu i uz malo lutanja pogodio.
Puteljak se pretvara u singletrack a zatim nestaje u hrpi stijenja
Daljnji prilaz ide po vrhovima, sa jedne strane gotovo okomito u ponor a sa druge slično ali nešto blaže. Utvrda je zbog takvog položaja neosvojiva, ne može se prići ni katapultom niti nečim sličnim čim su se već rokali u to vrijeme. Jedini način je bio dugotrajna blokada do iscrpljivanja.
Sam ulaz u utvrdu je uski puteljak ispod kojeg je pogled u ponor dubok oko 100tinjak metara, prilično traumatizirajuće iskustvo kad se bicikla vuče uz bok.
Tek kad se dođe u utvrdu vidi se moć kontrole tog prolaza, sve je kao na dlanu.
Put dolje je moguć samo sa južne strane a i sa te strane je muka tegliti bajk, sve ostale strane su okomite stijene.
Podnožje usjeka kojim se ide dalje prema kanjonu, utabana staza svjedoči da posjetitelja ima
Jedina paranoja su mi bile divlje svinje, idealno za brlog je cijelo područje, srećom do susreta nije došlo. Mještani su mi rekli da obično bježe od ljudi ali znam da su prilično agresivne kada imaju mlade.
Pogled iz korita Čikole, voziti se baš i neda zbog rasutog šodera i pijeska, malo se vozi, pa zaglibi pa opet vozi...
Lokalci su ogradili korito suhozidima i oko njega imaju plodna polja.
Pun čičaka i poprilično izgreban stižem na plato prije mosta.
Vraćam se na makadam kojim sam se spustio, dio je vozljiv ali većina je bilo guranje zbog nagiba i rasutog terena.
Partizanski spomenik u Goriš.
Po povratku dobri lokalci su me pozvali na vino, pršut i ćakulu. Dobio sam još hrpu informacija o području i poziv da navratim ponovo što je svakako u nekom dugoročnom planu.
Jebena ruta, pucam od zadovoljstva.
Respect majstore!
OdgovoriIzbriši