Drugi Dan - LIKA Plitvice, Babin potok, Vrhovine, Otočac

Toplina sunca i glasovi na češkom jeziku me bude. Sale se već digao. Došli ljudi na vidikovac kad imaju šta vidit. Malo uživamo u pogledu i počinjemo pakiranje. Zalihe vode su nam na jednoj litri, nedjelja je a mi se nalazimo na zapadnoj strani jezera, nekomercijalnoj strani.

Ideja je da danas spavamo u Gospiću. Krećemo kratkom nizbrdicom i onda opet uspon.

Vozimo se kroz napuštena i obrasla sela i zaselke, nigdje žive duše. Strm uspon a dosta vremena smo direktno izloženi suncu.

Penjali smo se skoro dva sata nekih 15tak km i opet ulazimo u gustu šumu gdje se ponovo mijenja klima, ovaj put onako proljetni i vlažni doživljaj. Počinje spust i to fin jeben brz svjež. Uživancija, okuka za okukom.

Stajemo u dolini a oko nas samo kilometri šume, mali potoci, pravi osjećaj divljine. Cijeli taj put od vidikovca naišli smo na jednog čovjeka i jednan automobil Niskozemskih tabli.

Kad se malo zadržiš na takvom mjestu onda skužiš koliko je čovjeka život u gradu otuđio od prirode.

Malo dalje nailazimo na jedno od jezera i tu stajemo da se osvježimo. Mjesto izgleda kao da tu nikad prije niko nije kročio nogom.

Odmah smo se udomaćili i zagazili u mrzlu vodu, palo je kupanje i prskanje a nakon toga smišna cigara i malo meditacije. Sigurno bi tu ostali puno duže da nismo bili sa vodom i hranom na nuli. Znam da je voda na plitvicama čista i da se može piti ali u njoj ima raznih mikroorganizama. Oni nama gradskim klorskim dušama mogu uzburkati želudac i probavu te izazvati proljev i dezinteriju (volim taj izraz) a to nije zgodno dok si na bicikli.

Vožnja dalje, vrtimo okolo glavama i upijamo ljepotu prirode. U jednom trenutku nismo baš bili sigurni na kojem smo putu jer je kraj zapušten i zaboravljen, bez tabli i oznaka.

Opet nailazimo na srbe povratnike. Svira stvar od Rambo Amadeusa, čobaneeee vrati se...

ovce tvojeeee pitaju za tebe..

Točimo vodu na nekakvom izvoru a već nas lagano hvata mant od gladi, želudac zove viče i skiče. Tu i tamo nailazimo na pokojeg čovjeka, trgovina nema kao ni restorana i kafića, saznajemo da radi restoran sa druge strane brda, cca 15 km. Najbliže u kraju.

Idemo u Babin potok uspon na nekih 800 m a onda spuštanje u mjesto.

Držali smo se one Tomsonove, na raskrižju ti nemoj lijevo već skreni desno...

Radila se cesta tako da smo imali prašnjav i ne osobito brz spust. Inače lijep kraj, konji, dugačka dolina, duuugačko mjesto, potok od babe nisam vidio, valjda presuši po ljeti.

Restoranu ni traga, pitam ljude pa gdje je taj restoran? Kad ono ima gornji i donji babin potok, ma vidi ti babu. Sale kupuje sir, to će nam sad biti kao devi grba.

Živile kockice, e to je bila jebena cestogradnja...


..good stuff, try some...

Konačno veliki natpis JANJETINA. Tu nas je čekalo hladno pivo.

Konobar je bio prilično automatiziran i brz, Kao oni omanji hiperaktivni psi, brzo je donio cugu i primio narudžbu, često mjenjao pepeljaru i odgovarao na pitanja jasno i precizno ali kratko. Janje je bilo super, smazali smo i juhu, pivo i kava te odosmo dalje.

E da, i tu ima srba povratnika, pohvatao sam priučeni vojvođanski naglasak a bio je i neki nagluhi lik koji je glasno razgovarao tako da smo od njega čuli sve novosti unazad 10-40 godina. Mislim da se zove Rade

Za ručkom smo većali što dalje, mislili smo ići za gospić pa preko velebita na trajekt karlobag - pag međutim pag je otpao a i sa puta prema gospiću smo već skrenuli. Otočac je relativno blizu, mahom je spuštanje tako da mjenjamo rutu. Idemo na Rab.

Čovjek dođe u iskušenje da isproba neko drugo prijevozno sredstvo...

Preko Vrhovine, Zalužnice i Poduma ideko prema Otočcu, Vrhovine su općina i centar te miniregije. Mjesto je teška pripizdina razvučena uz kaldrmastu cestu koju su upravo renovirali, u centru crkveni toranj probijen granatom, napuštene kuće i trgovine, jedna nova kućica gdje se smjestila pošta i stara stambena zgrada 4x5 na dva kata – komunistička arhitektura.

Malo niže benzinska od INE koja je ostala svojim izgledom u 50ima.

Tu stajemo jer mi je prvi i zadnji put na ovom putovanju pukla guma. Na pumpi je prodavač i tri mlađahne djevojke koje su se stalno hihotale. I tu nas je čekalo pivo.

Zadržali smo se oko pola sata uz pivo i zezanciju , sale je bacio i slaju pod rebra, ja mijenjao gumu a poneki automobil bi zastao da natoči. Djevojke bi onda oprale staklo i od love kupovale slatkiše kojima je već istekao rok i uz hihotanje ga mazale.. Baš tužno, osmi mjesec a one sjede na prašnjavoj pumpi, nemaju starci ni posla ni love, nema na more, nema ništa...

Korzo u Vrhovinama...




Na putu prema Otočcu stajemo u neki kiosk-dućan-birtiju, neznaš točno što je a što nije. Kiosk sa dućanskom robom, vani ima terasu sa stolovima i klupama, uz pivo dobiješ plastičnu čašu a donese ti ga prodavačica-konobarica. To samo po sebi i nije toliko zanimljivo koliko gosti ili kupci.
Hrvat povratnik pije sa srbinom povratnikom, ispituje ga o ratnim danima, nešto kao ko je bila četvrta osoba u nekakvom autu... Teško je bilo razumjeti što pričaju jer su bili pijani ko letve. Jasno je bilo samo da ovaj ovoga optužuje da zadržava informacije. To je izgledalo i zvučalo brutalno. Još brutalnija je bila baba koja je sjedila za istim stolom i također pila. I konobarica-prodavačica je pila... i mi smo pili. Nismo se htjeli mješat, već smo jednom doživili napad sjekirom.



Zakasnili smo na natjecanje, sigurno bi svako od nas odnio pobjedu u svojoj kategoriji.




Spomenik Braniteljima.

Stižemo u Otočac, spavanje je udaljeno par kilometara uz nekakvo jezerce koje se zove Švica, u blizini je jedan od pritoka Gackoj pa i kroz to jezero u danima visokog vodostaja voda teče u rijeku. Ogulin daje dojam regionalnog gradića gdje imate Lidl, Konzum, Pevec i tako ta sranja, Stara jezgra ima svog šarma, prošarana je ožiljcima gelera od granata, centrom dominiraju dvije crkve koje su u neposrednoj blizini. Popili smo piće, obnovili zalihe i uputili se na jezero.

Jezero je zapravo bara puna lopoča i na sredini ima otočič sa drvenom kućicom na stupovima. Po ljeti padne vodostaj pa do njega postoji pristup stazom.

Tu večeramo, otvaramo vino i uz smišnu cigaru dižemo šator. Opet idemo rano na spavanje, prije 23h. Za sutra nam predstoji vratiti se u grad obnoviti zalihe, isprazniti memorijeke kartice i krenuti u srce Velebita, preko Krasnog do sv. Jurja na obali.