10 ožujka 2013

Još jedan... Škraping 2013

Još jedan škraping, može biti najmasovniji do sada a kako se radi o lokalnoj stvari normalno da se ne propušta. Neko će možda reći da ovo nema veze sa biciklizmom, pa nema ako gleda sljepac, naravno da ima samo što je bicikl fizički odsutan. Puštamo masovni start ispred sebe pa polako krećemo obrnutim slijedom točkica. Penzić stajl.
Nakon Čokovca se ekipa malo rasula, ti i tamo neko naleti...
A vidi staza za tražiti vraga sa biciklom....



Većina ekipe je pohrlila po navici na točku 5 ali ove godine je bila koja kontrolna točka više, mi idemo na 7icu, sami, nikog oko nas...
Moć navigacije nam je malo sjebalo lokalno planinarsko društvo, kako nismo bili sigurni jeli to pravi puteljak za spustiti se sa središnjeg makadama prema obali tako smo produžili još malo naprijed da budemo sigurni.
Ubrzo smo skužili da se ipak treba vratiti natrag na prvotni puteljak i pri povratku...  Sjeba nas lokalac planinar koji je tvrdio da treba ići još 2 km naprijed, da ima tabla prema toj uvali, bla bla...

Ajde, prihvaćam da nisam superioran u orijentaciji pa krećemo za njim, međutim, očito greška i izgubljenih gotovo sat vremena, s tim da smo nehotice navukli još par grupica i sjebali ih...



Povratak nazad i spust prema prvoj kontrolnoj točki kroz zeleni tunel, mokar i sklizak od noćne kiše.









Odrađena prva točka i idemo prema škrapama koja je i inspiracija imena, možda lakše i brže zaobići taj dio ali svakako bez smisla, kao doć u rim i ne pokazati papi srednjak (figurativno).








Točka pretrpana sa samo jednim prilazom, cvikam krivi broj...  a jebiga...






Puteljci svakakvi, makadami, maslenici, makijasti...




Kratka marenda u restoranu koji je netom napustio ministar zaštite okoliša punog želudca, ma nabijem ga.



Rvat i katolik....  i Krkan,




Ziđani ka'ić

Sa obale idemo na najviši vrh južnog Pašmana, zasijalo sunce, znoj orosio čelo, moral visok i diže se...








I nakon malo pentranja evo nas na vrhu, pogled vrijedan milijun nečega, ribe, janjaca, krava, hektolitara...


I pogled na susjednu kontrolnu točku, predposljednju.








Koja je bila malo sakriven, zavučena pod vrhom...  Sve je pomalo zbunila.





Zadnja točka nudi najbrži put stazom koja nestaje, malo smo se probijali da uhvatimo sljedeći put ili spoj sa morem...


I gotovo, još povratak u Tkon na cilj pa žderačina, opijanje...




Epilog ni iz bliza za dočarati, čini mi se sa pokojom rupom u sjećanju pa evo nešto za podsjetiti se...  do sljedeće godine a u međuvremenu biciklom ili daj bože švaleracijom.

Nema komentara: