Južni Velebit, Obrovac-> Tulove grede-> Milska šuma-> Kukovi Prošenjak-> Obrovac

 Jedna od lijepih kružnih ruta južnog Velebita, vozljiva 99% vremena jer vodi makadamskim putevima cijelom dužinom, put je takav da trasa majstorske ceste podnosi i osobne automobile dok je ostatak puta prohodan samo za prava terenska vozila. Pa kako se onda nebi moglo biciklom....

Ruta nije izmišljena topla voda, mnogobrojni foto safariji piče tuda, zatim je opisana na takeadventure a i kolega Milojca je nedavno gazio tuda. Ja sam samo obrnuo smjer jer sugestija svih onih koji su prošli tuda je da se izabere taj smjer zbog olakšanog uspona. Ima više smisla.

Start iz Obrovca oko 11, jutrarnja kiša pomaknula je sve za par sati, aladin reče da kasno prijepodne kišni oblaci idu prema Bosni i pogodio je.

Netom prije mene frajer na cestovnjaku zapičio je uzbrdo ali on ne može dalje od tunela Sv.Rok, samo je polako nestajao iz vidika.

Kuća Luke Modrića, zadnja u selu, debelo zadnja. A vidi ga danas...  

Uspon je vruć, nema vjetra ali ima sparine od jutrošnje kiše, nosim 4,5 lt tekućine koja nestaje rapidno.

 Kod tunela Sv.Rok prestaje asfalt i počinje rasuti makadam, još dodatno sjeban od proloma oblaka.

 Utrka sa sjenom

Pogled na Zrmanju

Tulove grede stalno u fokusu

Crkva sv.Franje, mjesto za odmor

Sunce sve žešće, vode sve manje, pijem gotovo litru na 10 km

Dolazim pod Tulove grade, jedna skroz blijeda markacija i utaban puteljak vodi me u podnožje do table privatni posjed. Hmmm... Zaobilazim ga i idem dalje gore.

Odmah iza greda je jebena vrtača, fotka to ne može dočarati.

 I jedan prirodni mostić kakvih se da vidjeti po Velebitu.

 Od uspona prema gredama me odvraća saznanje da se treba verati po sajlama, treba i nešto alpinističkog iskustva, treba i vremena a ja ga nemam, prašim dalje jer neznam što donosi lička strana puta. Revizijom tekućine vidim da sam ostao na oko 1,5 lt, uletavam švabi koji me prije pola sata zaobišao i srdačno mahnuo. "Haben zi filajht etvas ekstra vaser fur mih?"

Vrh Tulovih greda

Prijevoj Mali Alan

 I počinje šumska lička strana, ugodna i friška.

Dolazim do dijela gdje napuštam Majstorsku cestu i idem u smjeru Milske šume.

Odmah na ulazu upozorenje, cesta je čista ali okoliš je zagađen u duljini od par kilometara.

 Zviždim i skičim dok idem kroz šumu da me ne iznenadi kakva zvijer, da je upozorim da se skloni sa puta, paranoja na laganoj razini...

Dolazim do Milinske šume, osvanula je jedna nova lokva koja me malo zbunila oko smjera. Nude se tri smjera. Čujem lavež pasa pa ga slijedim, znam da je nekakav zaselak u blizini - Mila voda ili Mila mala kako domaćini to zovu. Lijevim smjerom dolazi se do imanja. Oprezno se približavam dok nisam utvrdio da su psi vezani, žena odmah bježi u kuću a frajer okreće leđa i laganim korakom se udaljava od mene. Ma zajebi stvar, popričat ćemo malo. Sustižem ga biciklom i započinje pomalo nevoljki razgovor.

Vadim kartu da mu objasnim gdje bih ali problem je u tome što oni niti znaju čitati kartu kao i što za dobar dio mjesta imaju svoj naziv koji vuče isti korjen riječi ali pomalo zbunjuje. Pravi smjer je srednji, lijevi vodi na imanje a desni (nešto raniji) zaobilazi šumu sa gornje strane.

Sa druge strane šume je zaselak Čuljeti sa bunarom, tu ponovo zatječem ljude kako se bave svojim malim vrtom ali ovi imaju volje ostaviti posao i popričati, voda iz bunara je zamućena od jutrošnje kiše. Ipak uzimam bocu, neka se nađe.

Upute koje sam dobio od prethodnog lika kao i od ovih su pomalo zbunjujuće, oni su cijeli život tu i orijentacija ih ne jebe, znaju sve napamet ali ne i objasniti. Smandova karta je dobra ali nije to isto kao i na licu mjesta. Zapamtio sam upute oko borića uz cestu, skretanje kod košnica...  Tamo nemoj ići desno jer se ode prema tulovim i minskom polju (naravno da sam fulao).

 

 Idem dalje i svakih malo vadim kartu da utvrdim kako sam (nisam) na dobrom putu, boriće prošao a košnica nema na vidiku, ako prošišam odoh prema Ćelavcu a to nije traženi smjer.

Priroda nenadjebiva kao što se i vidi...

Skretanje oštro u desno je ispod Stražišća.

A košnice se vide tek kad si na pravom putu.

Ovo je onaj put gdje mi je frajer rekao da ne skrenem desno, karakteristično za njega je da ima par tonskih stijena uz cestu. Put je izgledao kao pravi izbor a poslao bi me u kurac, vadim kartu i lagana paranoja me hvata. Onda se sjetim dok sam gledao gps logove po netu da su se dosta njih sjebala i skrenula tu te da to nije pravi put.

Povratak nazad na križanje ako to tako mogu nazvati, više izgleda kao odvojak koji vodi nigdje.

 Penjem se i guram a kada sam sa prijevoja vidio Bukovicu i Zrmanju u daljini znao sam da sam na pravom putu.

Kukovi Prošenjak priča za sebe, prekrasna igra kamena kao da ih je dvogodišnjak slagao.

 A što reći, nemoš se obraniti od turista ni ovdje.

 Cestu prema dolje je razrovala kiša, spust je bio pravi izazov, prsti su otkidali od držanja kočnica ali gušt.

 Sretno se spuštam poviše Muškovaca i onda cestom do Obrovca na početnu točku, zaslužena piva, rezimiranje dojmova i luft u glavi.

SRODNI POSTOVI:

   TULOVE GREDE - MILSKA ŠUMA - PROSENJAK - MAMET JAMA