Prvi dan - LIKA Ogulin Plaški Saborsko Plitvice

Na jutarnji vlak za Ogulin kao našu polazišnu točku došli smo malo ošamućeni od sinoćne cuge i smišnih cigara, nisam najbolje ni spavao od, da kažem, uzbuđenja.

Bilo je u vlaku nekih 20-30 bicikala ali niko ne ide na put kao mi. Za njih mi smo bili kristof kulumbo i vasko da ganja sa trbusima.

Sale se nadao da će u Ogulinu popraviti osovinu u lokalnoj željezari, ali ništa od klase optimist. Morat će izdržati put.

Simpa izgleda taj ogulin, istina bog, kratko smo bili, popili kavu i vozi...

Prvi dan smo se zaputili prema nekakvom jezeru nadomak Ogulina,

Sabljak se zove i fino izgleda, uređeno je, doduše voda je nekako - nemoj ući u mene. Tu smo obilno doručkovali i krenuli prema Oštarijama pa Josipdolu.






Ko je jači?

Priroda fina, mi svježi i nabrijani, brzo smo stigli do Oštarija jer nas je tamo čekalo naše prvo pivo u kafiću, tj. birtiji, tj. krčmi znakovitog naziva Krčma.

Životopisna terasa uz cestu i pristojna ocvala krčmarica nisu bili jedino u čemu smo uživali odmarajući se. Uz terasu je autom stao jedan bračni par sa punicom, mi smo bezobrazno piljili u sise mlade gospođe i uz pivo ih mjesili kroz razgovor. Muž je skužio i nije mu bilo baš pravo. Eto šta ti je mađarica.

Idemo dalje, cesta do Josipdola je bila puna prometa, auto za autom, pa kamion, bus, traktor. Katastrofa.

Tu smo se skontali da su naše ceste lokalne i makadamske ceste, mada idu po brdima i naokolo.

Za Plaški nastavljamo preko Cerovnika i Kunića, neznam kako se brdo zove ali tu smo imali jedan od žešćih uspona. Kuće su mahom napuštene, ceste uske i zavojite a po sredini je već izbla trava. Priroda je netaknuta, ono prava pripizdina u pozitivnom smislu, sa pogledom na osunčanu i zaboravljenu dolinu. Već tu nailazimo na table koje upozoravaju na minska polja, Nailazimo na mjesno groblje koje smo posjetili da vidimo u «čiji» kraj smo zašli. Srpslo selo vidi se po grobovima, na natpisima vidimo, partizani poginululi 42, 43 sa petokrakama na spomeniku ali i nekolicinu novijih vojnika iz 90ih.

Dolazimo u Plaški u ranim popodnevnim satima jer nas i tamo čeka pivo i ovaj put vrckava konobarica. Sjedamo na popunjenu terasu, i gledamo oko sebe. Preko puta nas spomenik Franji Tuđmanu u obliku slova U, gosti oko nas srbi povratnici ili oni koji su došli preko ljeta, malo desno od spomenika Lada sa BG tablicama. Mjesto izgleda onako otužno, ima napuštenih kuća po centru, ove naseljene su loše održavane i zapuštene a kroz centar drndaju kamiončine.

Idemo dalje jer je dosta vožnje pred nama. Odlučili smo prespavati na Plitvičkim jezerima a do tamo ima 40tak km i dosta uspona. Fiksiramo se na Saborsko kao sljedeću postaju jer nas i tamo čeka pivo.

Vozeći se čujemo nekakvu glazbu u daljini, prilično nejasnu ali bučnu, vidim toranj od crkve u selu pa predpostavljam da je svadba jer je subota. Lička Jesenica stoji na ulazu u selo i lagano prepoznajem poznate tonove pokušaja nekakvog turbofolka.

Stajem pred crkvom i pitam prvog macana koji je taman izlazio iz seata NS tabli, šta je ovo?

On se scimao jer sam mu uletio zadihan pa sam valjda dolazeći do zraka bio malo glasniji. Pa kao ovo ono, neće da kaže. Pitam ja opet, jel svadba?, da nije. Pa šta je onda? Kaže slava svetog Ilije, seoska slava.

Pa tako reci, govori srpski da te ceo svet razume, mislim se ja

Iza crkve postavljen šator, pevaljka arlauče na loš razglas a narod sjedi pije jede, poneki igraju (plešu). Odmah sam se sjetio nekog dokumenterca iz ratnih dana gdje se neki bradati lik žali kao oni ne mogu da srbuju od ustaša. Puko sam od smjeha. Srbovanje, pa vidiš da možeš. Onda mi je palo na pamet kako bi bilo sirovo da smo imali majice na tomsona. E tad bi mogla već ispasti žešća pizdarija. I tu nas je naravno čekalo pivo.

Kad sam vidio koliko je (15kn), skontao sam da ih nabijem na kurac, popijem i idem, neću bit tu di se srbuje, osim toga i ne osjećam se baš ugodno.

Dosad je pivo u birtijama bilo 8-10 kn a ovi bi 15???

Vozni park oko crkve sve ns, bg, ča tablice, znači debelo smo u manjini.. Srbovanje se osjećalo u zraku. Odlazimo a malo dalje se na nekom stupu viori naša zastava. Neka, neka vide gdje su da se ne zaborave opet.

Penjemo uz brdo ponovo a zvuci slave nas prate u visine, opet table minirano...

Dolazimo do Saborskog već iscrpljeni od penjanja, gladni i žedni (piva). Trgovine ne rade, na ulici i po dvorištima gotovo nikog, pustoš. Tek negdje, u rekao bih, nekakvom centru neki čiča sjedi pred kućom pa sam stao malo popričati i informirati se. Deda je to jedva dočekao, rekao mi je sve što me zanimalo pa i više. Kad je sale stigao ovaj je već naveliko verglao. O mjestu, o ratu, prije rata, ratu prije ovog rata, malo o drvima i krađi drva, o gradonačelniku (koalicija sdss i hdz), te o poskocima. Kaže pazte momci, di god nije pokošena trava ima ih, i to dosta ove godine. A trava nije pokošena jer nema naroda... ... ... kad sam ja išao u školu... 300 đaka... ... danas .. stoke.. a gradonačelnik... da uzgajamo jagode... stari smo...

Uh, umirali smo od gladi a trgovine netom zatvorile, subotom rade do 3. Nemoš vjerovat.

Al imali smo sreće, malo niže uz cestu vidimo tabla trgovina i skrenemo. Vozili smo se nekim makadamskim putem dok nismo došli do nekakvog kioska u kojem možemo birat između čipsa i smokija i konzervi. Kruha nema jer nema sanitetsku kiosk valjda pa nesmije tako nešto prodavat. Al dobar čovjek, iza kuće ima pod drvetom stol i klupe, iznio nam kruha, soli, pomidora i luka. Sve smo izili u slast (ko slaninu mačak).

Nakon par pivi se pozdravljamo i pičimo prema plitvicama, dosta smo se zadržavali a i skretali sa puta.

Već je bilo kasno popodne kad smo stigli nadomak ulaza u park prirode, valjalo je još prije mraka naći mjesto za spavanje i okrijepit se.

Cijeli dan u nas je tuklo sunce ali ulaskom u park kao da se promjenila klima. Izgledalo je kao jesen. Vlaga i magla te prilično prohladno za kolovoz, Izlaskom iz šume već je bilo ugodnije.

Odmah na ulazu u Plitvice selo se instaliramo pred dućanom, kupujemo nešto hrane, dvije bombice loze za pred spavanje i sjedamo se za klupu sa nekim mještanom koji je već ispijao pive. I tu su nas po običaju čekale pive.

Razgovaramo s njim o Plitvicama i tako te stvari. Veli lik, ma ja ne razumijem te ljude što dolaze tu, jezera i slapovi, pa to je bezveze, nema se tu šta za vidit uvjerava nas. Hajde dobro. Kasnije smo skužili da nema obje noge, kaže stao je na minu iza svoje kuće par mjeseci nakon što se vratio. Tužno. Ima mali bagi na 4 kotča pa se u tome vozika.

Spuštamo se prema jezerima i skeniramo dobro mjesto za prenoćiti. Mrak je već dobijao koricu na nebu kad je sale ugledao tablu vidikovac. Tu smo ušli na neku usku stazu i sjurili se tim šumskim puteljkom a onda prizor iz bajke. Najljepše mjesto za prespavat, pogled kao sa razglednice na nekoliko jezera i slapova na jednoj izbočenoj i omeđenoj hridi. Dižemo šator, slažem smišnu cigaru i nazdravljamo rakijom. Još gledamo oko sebe s nevjericom koju smo sreću imali s prenoćištem. Božanstveno.

Bili smo već prilično umorni i oko 22 sata bili smo spremni zahrkati uz tutnjavu slapova.

Sale veli da sam hrkao glasnije od slapova, he he...