Dan republike mi je iz djetinjstva ostao u sjećanju kao dan kad su se oštrili noževi a svinjčad su od rane zore skvičila svoju tužnu pjesmu kroz sela, dan kada su postajala hrana za ostatak godine i pretvarala se u šnicle i kobase, pršutiće, šunke, čvarke... Danas malo ko drži do datuma koji je izgubio na vrijednosti onako brzo kako je to i postao. Danas smo humaniji i više nismo koljači i ubojice, meso kupujemo u veletrgovinama, a stiglo nam je iz prekomorskih zemalja, daleko od naših očiju i ušiju.
Rekao bih da je upravo i takvog okusa.
U Kumrovcu nisam bio ni kao pionir (neznam zašto?), a i u zagorje rijetko idem. Put sam si zafiksirao par tjedana ranije. Naravno nisam imao isplaniranu rutu do detalja, cilj 1 Kumrovec, cilj 2 preko Slovenije se vratiti nazad. To je sve što sam imao, čak ni biciklu nisam još imao. Onog Authora sam potrošio do te mjere da popravci više nisu dolazili u obzir.
Tjedan ranije uzeo sam novi bajk i samo čekao vremensku prognozu da ne bude baš crna.
Ma idem sigurno, ne da mi se bit u gradu, bio je moj moto. Malo kiše i snijega me neće zadržati.
Tako sam krenuo u 8 ujutro vlakom do Zaboka, prva stanica je bila Veliko Trgovišče, rodno selo druga Franje Tuđmana (pardon, nije više drug). Zanimljivi su mi kondukteri u vlakovima, samo gledaju kako će sebi strpati ekstra kunu i đžep (ma kužim ih). Na šalteru sam mogao kupiti kartu samo za sebe a biciklu su mi trebali naplatiti u vlaku. Uz prenemaganje mi je frajer predložio da se nađemo na 15 kuna njemu u đžep i sve u redu. Našli smo se tako da me put izašao 35 kn, nije loše. U vlaku sve zagorci, neki su doručkovali, neki bili znatiželjni za biciklu i mene pa pitali sto pitanja. Nasuprot mene su sjele dvije cure koje sam ponudio bananama, jedna od njih je imala takve sise da sam je punudio sa dvije odmah.
Od Zaboka do V. Trogovišća sam stigao za čas, trebao sam u startu i sići tamo al sam zakasnio sa iskrcajem. Uglavnom ništa posebno, uspavano mjesto sa crkvom i tifonovom pumpom u centru. Rodnu kuću Tuđmana nisam našao a bogami ni tražio. U samom mjestu nisam naletio na nikakvu tablu za snalaženje dok kad ulaziš u mjesto piše da je tu njegova rodna kuća. Zato prema Kumrovcu ima milijun tabli kako doći do tamo.
Udaljenost od oko 35 km sam prešao za dva sata uz pokoja kraća i jedno duže zadržavanje.
Zadržao sam se malo duže u, kako to jasno naglašavaju, GRADU Klanjec. Simpa mjestašce koje se od ceste spušta u dolinu i njim dominira velika crkva i Augustinčićev muzej. Cijela okolnja brda su pod nasadima vinograda tako da mislim da je tu proljeće i ljeto skroz lijepo za šetnju i vožnju biciklom. Ja sam pak imao maglovit i vlažan dan.
Idem dalje i do Kumrovca stižem malo prije podne. Staro selo izgleda fora, nekih 30tak kuća je ostalo sačuvano kao sa početka prošlog stoljeća, interijeri, oruđa, strojevi i bačve svjedoče o teškom životu tih vremena. Titova rodna kuća je u centru sela i unutra su sačuvane neke njegove sitnice kao uniforma, kapa, dvogled, tabakera... U kući se nalazi knjiga u koju možete upisati neke svoje dojmove i malo dati oduška nostalgiji, pročitao sam poneke od komentara i sočno se nasmijao. Još te vole druže pokojni. Moja poruka je bila ona stara: "Dok je bilo tita bilo je i šita, voli te tvoja Torcida Stobreč"
Nisam imao neku konkretnu poruku za pokojnog diktatora-državnika pa sam udario na zajebanciju, nek niko ne zamjeri što me zaboli za lik i djelo tog čovjeka.
Kad sam završio obilazak prešao sam u birtiju koja se zove krčma odmah nasuprot titovoj rodnoj kući. Tek tada sam skužio da je 90% posjetilaca iz slovenije. Došli su organizirano autobusom. Malo sam popričao sa nekima od njih i skupio upute za slovenski dio rute. Da stvar bude zanimljiva naletio sam na jednog koji je krajem 70ih također imao maniju bicikle pa mi je pričao kako se vozio po gorskom kotaru plitvicama i velebitu. Mogu mislit kako je to bilo na ondašnjim kramama.
Sjedam na bajk i idem prema granici koja je udaljena kilometar-dva. Na našoj strani su mi samo mahnuli i rekli sretno dok na slovenskoj, heh, malo sam se zadržao duže.
Na mostu koji dijeli našu Hrvatsku i EU nalazi se relikvija iz starih dana, podsjetnik na bratstvo i jedinstvo kojeg danas nema ni u tragovima.
Slovenski carinik je na meni primjenio sve metode kojima se obično podvrgavaju kriminalci ili ilegalni imigranti. Isfrustrirani balavac niskog rasta u ranim 20im me odveo u prostoriju za pretres. Tražio je neznam što, valjda ilegalne supstance???
Prekopao mi je cijeli ruksak, svaki komad robe je okrenuo naopako i pipao po šavovima, raskopao novčanik, zagledao mobitele (zašto imaš dva komada?), našao je i par tvrdo kuhanih jaja (od kud ti jaja?) pregledao sadržaj iz foto aparata.
U fotiću dam imao sliku biljke cannabis sativa što ga je dodatno osnažilo u namjeri da još temeljitije kopa. Navukao je i gumene rukavice a ja ga pitam da li sad slijedi i rektalni pregled. Na sreću nije. rastavio mi je tenisice i onda prepipao stopala nadajući se da će nešto pronaći u čarapama. Masaža stopala dobro dođe kad voziš biciklu. Moj ironični komentar je bio "ti stvarno zaradiš svoju plaću" a njegov odgovor "ne brini ti za to, nije mi teško". Vidim, mislim se. Naime čovječuljak je tolika seljačina da nije mogao shvatiti da će neko biciklom pičiti stotinjak kilometara. Za kraj me natjerao da nazovem prijetelje u Krškom koje sam kanio posjetiti za kraj rute. Popričao je na kratko s njima i uvjerio se da me očekuju. Ali on je na bicikli rekao je, pa što onda dobio je odgovor. Zašto nisu po tebe došli sa autom pitao me za kraj. Pa da sam mislio doći autom i išao bih s njim.
Mogao sam ići dalje, fina dobrodošlica. Prvo mjesto u Sloveniji je Bistrica ob sotli i ne razlikuje se po ničem od hrvatske strane osim po natpisima.
Odmah počinje uzbrdica od par kilometara na kojoj sam pustio dušu, ali moj moto je gdje ima gore ima i dolje, tako da sam imao dobar spust.
Malo kasnije je i sunce promililo svoje zrake. Sve izgleda identično hrvatskom zagorju osim što je malo manje brdovito tom rutom kojom sam išao. Da mi na granici nisu nabili kompleks stranca ne bih ni skužio da sam izašao iz zemlje. Do Krškog nikako doći, kod Brežica me već počela napuštati snaga, iza sebe sam imao oko 80tak km.
Kroz Brežica sam prošao rubnim dijelom, i nije mi bilo do razgledavanje. Kad sam sa ceste vidio nuklearku u daljini znao sam da sam blizu cilja.
Trebao sam kad uđem u grad preći most i skrenuti desno u stari dio grada. Tražio sam upute da se brže snađem a pošto ne kužim ni kurca slovenski gledao sam naći pravu osobu za to. Nije dugo prošlo a snimio sam lika u radnom odjelu, 100% bosanac mislim se. Pitam ga za upute, je bosanac je, i ja ga razumijem - svaku riječ. Živila Bosna. Jebeš državu u kojoj nema bosanaca.
Prelazim Savu koja i nije puno manja nego u Zagrebu, možda je korito 10 m uže. Sjedam se u gotovo prazan kafić i čekam da dođu po mene. Nema pušenja, katastrofa. I ne razmišljaš puno o tome dok se ne nađeš u situaciji. Zato i manjka gostiju. Kafići su mahom poluprazni a ispred, pred ulazima stoje pune pepeljare čikova.
Neznam kako će to proći kod nas. Neće biti veselo - to je sigurno.
Krško izgleda fora, ono malo što sam vidio izgleda kao kombinacija Sesvete - Dugo selo sa sjeverne strane Save i zagrebački gornji grad sa južne strane rijeke. Ta južna strana je jača karika, daje pozitivnu vibru i domaći ugođaj. Ostatak dana sam proveo kod prijatelja, okrijepio se uz pive i pokoju pljugicu. Nismo išli nigdje baš radi tog pušačkog zakona.
U Zagreb sam stigao oko pola 12 i samo mi je krevet bio na pameti. Fina ruta od nešto manje od 100 km, temperatura je varirala od -3 do +3 ali nije mi bilo hladno, pola sata lagane kišice i snijeg oko ceste nije predstavljalo problem. Vidio sam dosta lijepih krajolika i mjesta, stekao neka nova iskustva i spoznaje. U svakom slučaju veeeliki plus i interesantno putovanje.
