Ne zato što mi je do utrke i utrkivanja već zbog prilike da otkrijem još jedan komad Velebita i to u impresivnoj dužini, nešto preko 105 kilometara. S druge strane ovakve manifestacije ne daju baš puno prostora za Krkanizam nego su više, kako da se izrazim, sportskije od mog poimanja sporta kao rekreacije
Ipak kako je ovo moja prva utrka a izbor je bio overkill valjalo je pristupiti koliko toliko ozbiljno.
Oko 2400m visinske razlike nije zajebancija.
Tracklog je ovdje, tj veći dio dok je baterija još radila, nekako joj je kapacitet dosta pao pa ne može pokriti duže od tih 6 sati. Utrka je startala u Senju pa preko Oltara, Zavižana, Mrkvišta, Štirovače, Kugine kuće do cilja na Dabarskoj kosi.
Da se vratim opet na početak, pa može i dan ranije, čisto da dočaram blesavost mojih priprema. Kupnja suhih brusnica i nekakvih orašćića je bio vrhunac. Neću sad spominjati (hoću) da sam do detalja uštimao i podmazao bajk, zamrznuo mjeh vode sa dodatkom od 2dc vina za kiselost (protiv žeđi).
Komarci su me ubili po noći a u auto sam sjeo oko 5 ujutro, 3 ipo sati vožnje do Senja su značili popušenih 13 cigareta i još 6 prije starta. Bravo za mene. Došao sam kao zombi nakon odrađene 2ge smjene dan prije.
Tek na startu sam ubrao da je ekipa opremljena pizdarijma ( ma nije to loše) od polara za frekvenciju srca ili pripremljenih gps-a sa rutom za psy faktor da znaju što ih čeka i gdje su, do tabletica i gelova koji hrane tijelo i daju energiju, ja valjda živim u neznanju i na selu...
Dobar dio ekipe je bio uniformiran u boje svog BK kluba (žešći rekreativci), nije da sam puno odudarao, samo mi je falila piva na startu ali sam se suzdržao. Znao sam da nema zajebancije.
Prijavljeno je bilo nešto preko 100 natjecatelja, 5 natjecateljica i jedan Krkan. Utrku nije završila možda nekolicina, cure su prešišale i Krkana, došao sam na cilj kao pred pred posljednji 95i, izmučen, poluživ u grčevima, nisam baš siguran.
Službene fotke natjecanja, na kojoj se pojavljuje i moja krkanska malenkost u više navrata biti će na kraju posta iz čisto sebičnih razloga.
Zanimljivo na parkiralištu dok sam istovarao bajk čujem poznati glas i pogledam ono moj serviser Emil iz Zg dana u susjedstva u Utrinama. Doveo je dvoje biciklista ali na utrci nije planirao sudjelovati jer je nabio koji kg viška. S njima sam i proveo dio puta, sa jednim prvu polovicu a sa drugim sam se sreo po putu. Startali smo skupa ali o tome u nastavku.
Nego da startamo... 10:00 svi nabrijani, popušio "zadnju" netom... Ja pomalo rezerviran i skeptičan po pitanju visinske razlike ali optimističan. Kolege kažu da su isto kao i ja, klasa turist.
I idemooooooo...
Svi pokušaji da nešto kvalitetno uslikam su propali što zbog prljave leće, što zbog slikanja sa bajka u vožnji.
Valjalo je ganjati i vremenski limit od 4:45 to kontrolne točke na Zavižanu. Taj dio utkre, oko 38 km je i bio onaj najteži biti ili ne biti dio što se u mom slučaju pokazalo djelimično točnim.
Moj kolega sa početka utrke (dok je drugi zaostao), nesebično mi je dao jedan energy pack, gel, bic doping da mišići imaju hranu.
Meni je to sve špek, kobasice i piva ali pitanje bi li bez tog meda uspio uopće doći na Zavižan.
.
Koke ispred mene, malo sam im promatrao napete stražnjice, jedna je imala neke šarene gaćice, tigarski uzorak ali ne baš u tim bojama... To se ne da vidit na fotki, morate im bit za repom. Jedna od njih je bila nadrkana i nabrijana, to sam isčitao iz komunikacije. Rekao bih (živio šovinizam) da joj fali k.... Međimurke, moja tiha patnja isto kao i Slovenke. Hmmmm... mmmm...
Evo tu i tu fotke kako škicam za motivaciju.
Kontrolna točka Oltari kod partizanskog spomenika, tu sustižem kolegu za kojim sam zaostao u međuvremenu. Već tu na 21om km sam osjetio lagane grčeve u nogama. loš znak a tek 1/4 rute.
Od uspona na Dinaru koja je bila moja najdulja ruta u zadnjih godinu i pol nisam osjetio tako nešto.
I to je bilo unazad skoro 4 mjeseca, do tada sam se samo vozikao 15-20 -30 km i to bez takvih uspona.
A jebiga, nisam došao da odustanem. Idemo dalje (REKA JE JOŠ ONI TIP)
Spust i Zavižan u pozadini.
Na ovoj točki grčevi postaju jači i učestaliji, kolega nastavlja, ja sjedam na debla, masiram noge, palim pljugu... Uh!!! Do vrha 13tak km. Valja paziti da se ne zgrčim do kraja. Imam super komunikaciju sa ekipom koja prolazi, sa oduševljenjem prate kako ja ležerno pušim i bodrim ih, sa nekolicinom smo se zaobilazili neprestano na predstojećoj uzbrdici, malo ja njih, pa kad stanem oni mene, jedni drugima motivacija i pomoć.
Nastavak uspona donosi sve učestalije stanke i masiranja, gledam vrijeme i taktički tražim prostor za odmor, ako budem stao svakih 3-5 km na par minuta taman ću proći na vrijeme. Prosječna brzina mi je podosta pala 7-8-9, na trenutke ako nagib nije veći nešto brže. Ne ide. Gdje je krčmar kad ga trebaš???
A GSSovcima sam valjda dopizdio, stalno su se motali po zoni zadnjeplasiranih a ja stalno tu negdje.
Ulaz u park i nastavak makadama, do vrha još nema puno ali grčevi su sve snažniji...
Opet odmor, u tom nailazi drugi kolega sa starta, on je prebrodio krizu i sustigao me, ima taktiku, vozi pa hoda da rastereti mišiće i nije mu loša, ja palim pljugu i puštam ga da se rasterećuje. Nastavak puta smo proveli zajedno uz iznimku jednog dijela spusta kad je on zaostao zbog nekog problemčića a ja se žešće strmopizdio, ipak je spust moja jača strana. Tu sam si malo popravio ranking i zaobišao sve one koji su me kasnije ponovo prešišali na uzbrdicama.
Koze na cesti i slatka koka, nis mogao odoliti a da ih ubacim u isti kadar.
Zavižan se vidi u pozadini, to je već izletnička zona za one sa autom.
Tu sam se nagradio kasačkim velebitskim pivom, ja i kolega došli po ure prije limita, već negdje u tom trenutku je prvi stigao na cilj. Ispred nas još 50tak km, lakih sa spustom kako smo mislili i naivno se nadali.
Nekoliko panoramskih... Nismo dugo odmarali, možda 15tak minuta.
Slijedilo je 10 tak km ludila, super spust, tu nema fotki zbog nemogućnosti da se uživa i fotka, šuma ko šuma, makadam kao makadam, samo brzina. Ali gadan zajeb, uz sva nadanja kako je muci kraj nije bilo tako, uzbrdice su se opet redale kao relativno blage ali duge utripičkematerine.
Crkavali smo, noge otkidaju, guzica se užarila, da bilo je još spusta ali onda opet uspon, duuuuugačak uspon.
Sve bi se to pojelo bez po muke ali kad je čovjek već načet bilo je teško. Kolegina kombinacija, vozi pa hodaj, priželjkuj nizbrdo, plači kada iza serpentine vidiš nastavak uspona... Muka. Sva slatkost muke je bila izbijena u tom trenutku.
Dabarski kukovi, cilj je tu negdje pitanje je kilometra pa opet nikako doći... A to je osim zavižana i najljepši dio za oko, milina...
I konačno tunel, cilj je negdje iza njega.
Zadnja fotka prije cilja, nisam više imao volje čupati fotić van, ali zato smo tu pred kraj galerije od službenog fotografa. Slijedio je još beskonačni asfaltni spust do Karlobaga.
