Drugo izdanje Velebitskog MTB Maratona preselilo se nešto južnije i po
meni na puno interesantniju rutu, osim što je staza nudila više vraga u
tehničkom smislu, vidici i mjesta kojima je išla nudila je melem za oko.
Prošlogodišnja ruta je dobrim dijelom išla kroz šumu, osim područja
Zavižana i Dabarskih kukova, tunela probijenih kroz stijenu to je bilo
to od oku privlačnih mjesta. Fotke sa lanjskog maratona su dostupne
ovdje.
Prijave za utrku, bazen je mamio...
Za razliku od prvog maratona ovogodišnji je nudio 3 rute; 20
rekreativna, 40 challenger, 80 km ultra pa je samim time bio dostupniji,
nastupilo je oko 140 ljudi.
Naša krkanska ekipa se raspodjelila na 40 i 80 km.
Start je iu Modrića, ekipa se natiskala kao muhe na govno, kao da uspon
od 20 km nije nudio dovoljan filter, jedini razmak koji su napravili je
kad je naišla bakica i did koji su išli iz svog polja.
I idemo... Vrijeme idealno.
Herr Milutin
Svakim kilometrom vidici sve bolji
Jedna od tri brade utrke...
Poviše Tulovih greda razdvaja se ultra i challenger te se nakon dosta
vremena ponovo spaja, ultra ide preko malog alana na ličku stranu kroz
milsku šumu pa ispod kukova Prošenjak...
To je bila i prva točka opskrbe, nije bilo potrebno sve tegliti sa sobom.
Laganini se vučem, znam da je najgori dio prve polovice iza mene, da slijedi kombinacija gore-dolje sa naglaskon na dolje.
Lička strana
Jedan od spustova, bilo je ljudi koji su bili sa bajkovima sa
suspenzijama 60mm i njima je to bila jebena muka, dio njih je odustao od
nastavka jer se već znalo da je zadnji spust puno teži.
Kukovi Prošenjak
Druga točka opskrbe, kolega me tamo čeka, dolazim u 3, malo odmaram,
jedem, pušim. Dobijamo info da ko ne krene dalje do pola 4 nastavi prema
cilju, dio ekipe tu odustaje što zbog umora što zbog straha od zadnjeg
spusta koji je opisan kao težak. Mi nastavljamo jer što bi radili
ostatak dana... Valja se pošteno izmučiti.
Usponu nikad kraja, guzica trpi, mišići se grče ali ne odustajemo, svakim metrom sve manje ima smisla odustati.
Dobar dio ekipe komentiralo je da su dionice spusta strašne, dionica od
Prošenjaka do magistrale je bila još mila majka, ja sam se izguštirao
dok je dionica od crkve Sv.Franje pa prema dolje bila katastrofa, gomila
kamenja veličine šake pa na veće razbacano i rasuto, nestabilno, nakon
pada kolege malo sam i ja pojačao oprez, reče mi frajer iz pratnje da
nema mjesta za još jednog razbijenog pa neka pripazim.
Kolega Mario koji je ustupio dio fotki, s njim sam odvozio drugi dio staze.
Dolazak na cilj kao zadnji od onih koji su dovršili utrku značio je da napredujem, lanjske godine sam bio predpredzadnji.
Još malo druženja na cilju...
...pa rezimiranje dojmova uz pivo u usputnoj birtijetini uz zaključak da se dogodine opet vidimo.
Za odvoziti rutu mi je trebalo 8 sati, neto vožnje oko 7 sati. Uh
SRODNI POSTOVI:
VELEBITSKI MARATON 2012
TULOVE GREDE - MILSKA ŠUMA - PROSENJAK - MAMET JAMA
Nema komentara:
Objavi komentar